Rano je ujutro. Park Maksimir. Ptičice se lagano bude iz sna. Rosa je na travi. Poneki trkač ili šetač prolazi puteljkom. Mali Sportiji još spavaju u svojim toplim krevetićima nesvjesni onoga što se odvija miljama od njih. A Sporti ekipa… Mi ne spavamo. S pomalo pospanim osmijesima na licu i sve rastućim uzbuđenjem pripremamo teren za Sporti olimpijske igre. Što li smo sve proživjeli kroz mnoge godine organiziranja Igara? Borili smo se s rupama u zemlji, neravnim terenom, nedostatkom ljudi, jakim suncem, kišom, dosadnim vjetrom, … I uvijek smo izlazili kao pobjednici. Iako ponekad obeshrabreni, nikada nismo odustajali. Svake godine unaprjeđivali bi i dorađivali koncept Igara kako bi uključivao sve uzraste u natjecanje, angažirao što više roditelja te napravio izvrsnu zabavu za sve prisutne, a pogotovo za onu najmanju, najmlađu i najslađu podršku – male bebače. Zato smo zadnjih godina imali pravu pravcatu utrku beba u puzanju, a za one malo starije, utrku u pomalo nespretnom hodanju i trčanju ?.

Možda mislite čemu sav taj trud? Zašto to rade?

Sama riječ olimpijske igre može dočarati važnost tog događaja. One su potvrda svega onoga što su Sporti svih uzrasta usvajali na treninzima tijekom cijele godine. Natječu se u 7 atletskih disciplina: sprint, prepone, mini maraton, štafeta, bacanje loptice, skok u dalj i skok u vis te u sportskoj igri koju ekipno odabiru Sporti na treninzima koji prethode Igrama. Suci koji su na borilištima stručno vode računa da svaki Sporti odradi zadanu disciplinu i to bez varanja ili popuštanja. Roditelji-voditelji marljivo vode svoje ekipe do svakog borilišta i brinu se da svaki Sporti ima pri ruci osvježenje i hranu.  Stručni žiri unosi rezultate u tablice za svakog pojedinog Sportija i to brzinom kojom bi pozavidjeli i najvještiji informatičari (malo pretjerujem, ali brzina je zbilja potrebna). Ekipa pod šatorima brine se da svaki roditelj-voditelj dobije u pravo vrijeme predviđeno osvježenje i jelo, jer vrlo je važno ostati hidratiziran, ali i okrijepljen. Također, brine se i za osvježenje za sve odrasle u publici ?. A publika? Oni imaju najvažniji zadatak. Bodriti naše Sportije do samog cilja. Navijati iz petnih žila. I svake godine odrade vrhunski posao. A na kraju samih Igara slijedi ono što svi željno iščekuju, a to je proglašenje najboljih sportaša (pritom svi dobivaju zlatne medalje i pehare za svoj trud i pravi sportski duh) i svečana gozba (moj osobni favorit).

No, Igre nisu samo potvrda svega onoga što su Sportii marljivo usvajali i razvijali tijekom cijele školske godine, one su mnogo više.

Vrijeme kada se cijela obitelj okupi kako bi došla pogledati svojeg sina ili svoju kćer, unuka ili unuku, bratića ili sestričnu, nećaka ili nećakinju te prijatelja ili prijateljicu.

Vrijeme kada se svi povežu u dobroj atmosferi i vrhunskoj zabavi.

Vrijeme kada se stvaraju nova prijateljstva i poznanstva ili jačaju ona stara.

Vrijeme kada shvatimo da su prava sreća i zadovoljstvo sazdani upravo u osmijesima djece kada primaju svoju zlatnu medalju oko vrata i diplomu u ruke. Kada vidimo ponos u njihovim očima, ali i očima svakog trenera, roditelja ili člana obitelji.

I zato, dragi čitatelju, Sporti olimpijske igre nisu SAMO natjecanje. One su duh samog Sportija. OLIMPIJSKE IGRE SMO MI SVI. Zato, prisjetite se zajedno sa mnom svih onih Igara na kojima ste sudjelovali. Ostavite nam u komentarima svoja sjećanja. Proživimo još jednom zajedno sve te lijepe uspomene.

Svi za jednog, jedan za sve!